Prekrasna nova suradnja suradnja časopisa Poduzetnik i Komunikacijskog Umjetnika!
Uživajte u prvom u nizu članaka autorice Jelene Vukmirica Makovičić! Naša prva tema je Neverbalna komunikacija! Pratite Poduzetnik!
Kada smo u situaciji javnih nastupa, često želimo biti netko ili nešto drugo. Želimo impresionirati, zadovoljiti publiku, a sve dileme koje imamo, prvenstveno se manifestiraju u našem tijelu.
Jelena Vukmirica Makovičić, doc. mag.art.
Bio jednom jedan vuk koji nije želio biti crne boje. Odlučio je pod svaku cijenu promijeniti svoju boju. U ponedjeljak se natračkao zelenom bojom. Pogledao se u ogledalo, i rekao: “Bljak, izgledam kao velika žaba! Nije dobro!” U utorak se oblijepio korama od naranče. Pogledao se u ogledalo i rekao : “Sada izgledam kao velika mrkva, nije dobro!” U srijedu se oblijepio laticama ruža i na trenutak bio zadovoljan. Ali sve su se vučice u šumi zaljubile u vuka i puno ga gnjavile, a kada se pogledao u ogledalo, rekao je: “Izgledam kao princeza iz bajki! Nije dobroooo!”
Prihvatite sebe u svim svojim dimenzijama kakve god da one jesu.
Javni nastup
Vrlo često kada smo u situaciji javnih nastupa, pretvaramo se u vuka koji nije želio biti crne boje. Želimo biti netko ili nešto drugo. Želimo impresionirati, zadovoljiti publiku, pitamo se tko je danas u publici, možemo li biti iskreni, što i kako možemo nastupiti i reći. Sve te dileme koje imamo, prvenstveno se manifestiraju u našem tijelu, bolje rečeno, u samom našem držanju i posturi.
Referirat ću se na osnovu držanja, a to je zauzimanje osobnog prostora.
Kada govorimo o javnim nastupima, zauzeti svoj “osobni prostor” doslovce znači osvijestiti svoje dimenzije – koliko smo zaista visoki, široki, i koliko smo duboki ili teški.
Ovaj pojam odnosi se na proces osvještavanja svog tijela u prostoru, slično kako bismo mjerili stol ili stolice za novu blagavaonicu. Zamislite se u dućanu namještaja; na koji način razmišljate o svom novom kauču ili stolu i stolicama? Mjerite namještaj sa svih strana, želite da odgovara prostoru u koji će doći i pazite da oko njega ima dovoljno prostora da prostor “diše” kako ga ne biste zakrčili. Ista stvar je i s našim tijelom u prostoru.
Često ne zauzimamo prostor koji nam po prirodi pripada
Često čujem rečenice tipa – “Želio sam nestati sa pozornice” ili “Željela sam se sakriti iza one govornice tako da me nitko ne vidi!”
Kada se nemamo gdje ili iza čega sakriti, preostaje nam jedino da se sakrijemo sami u sebe i da se stisnemo poput majice u veš mašini kad ju peremo na previsokoj temperaturi.
To isto radi i naše tijelo kada se brani od ove, zapravo vrlo neprirodne situacije izloženosti, koju nazivamo javnim nastupima – stišće se kao majica u pranju. Sramimo se, pa npr. “sjednemo” u kukove i time sebi oduzmemo nekoliko centimetara visine. Zauzimamo zatvorene pozicije, prekriženih ruku i nogu i sl. Imamo tremu pa se želimo povući, nestati s pozornice, pa nam je težina tijela zabačena prema natrag čime se doimamo manjima nego što jesmo.
U ispravljanju našeg držanja, pomaže nam Alexander tehnika
Alexander tehnika je sjajan alat za postizanje tzv. neutralnog držanja koje se preporuča za potrebe javnih nastupa. Ova tehnika koristi se diljem svijeta i izučava se na svim boljim glumačkim akademijama, ali se može koristiti i u terapeutske svrhe, za rješavanje problema vezanima uz bolna leđa kao i sva pitanja kralježnice. Osnovni principi Alexander tehnike vezani su uz neutralno tijelo, neutralan hod, “dugačka leđa” itd., ali se prožimaju kroz cjelokupno osvještavanje naših navika, neverbalnih i verbalnih.
Prvi korak – uspraviti se u svoju punu visinu
Zatim, prebaciti težinu lagano prema naprijed, kao da želite stajati na jastučićima, odnosno prednjem dijelu stopala. I na kraju, ali ne manje važno – prihvatiti sebe u svim svojim dimenzijama kakve god da one jesu.
Evo primjera s jednog seminara:
Ivan V. – vrlo visok mlad muškarac, za svoj početni nastup, zauzeo je položaj “izbacivača” – odnosno stao je široko u nogama i time si oduzeo barem 20-ak cm svoje visine. Djelovao je prijeteće, i ne previše elegantno, što je bilo suprotno od onoga kako se doimao inače – u odijelu, s obzirom na posao koji radi i kakav je dok opušteno priča u pauzama. Nakon vježbi se uspravio i ostavio sasvim drugi dojam – elegantnog, pametnog mladog čovjeka koji nam ima nešto zanimljivo za reći.
Ključ dobrog javnog nastupa
Da zaključimo temu o zauzimanju osobnog prostora i što mi se čini da je ključ dobrog javnog nastupa – a to je – prihvatiti sebe onakvima kakvi jesmo i ući do kraja u vlastitu kožu! Biti autentičan, svoj i jedinstven! To je ono što nas razlikuje od drugih! Dakle – prihvatiti sebe što počinje s prihvaćanjem svoje visine, težine, duljine, širine i ostalih značajki i karakteristika. Razmisliti o tome što ja uopće želim iskomunicirati? Koje su moje ključne poruke i je li to kako se nosim i zauzimam svoj prostor u skladu s tim porukama?
A što je bilo s vukom iz naše priče?
U četvrtak i petak vuk je bio toliko shrvan da uopće nije želio izaći i prošetati šumom. U subotu se ponovno pogledao u ogledalo. Navukao je crveni džemper što ga je lani dobio za Božić. Ni to nije bilo dobro. Izgledao je kao Djed Mraz. Zatim se pogledao malo dulje u ogledalo, nacerio se najšire što je mogao i zaključio, “Zapravo, sviđa mi se da sam crn. Baš kao vuk. Sviđa mi se da sam takav kakav jesam. I sretno i ponosno krenuo je u šetnju šumom. I sve su se vučice zaljubile u vuka, jer je bio onaj koji je.
Jelena Makovičić, doc. mag.art.
*prema motivima iz priče “Vuk koji nije želio biti crne boje”
Izvor članka: www.poduzetnik.biz
